Ma metnite si ga...

Prije dolaska ovamo imala sam najbolji posao na svijetu. Je da je ponekad bio opasan, ali..

Svejedno, nesto takvo obozavam.

Ne pronalazeci nacin da zadrzim ovce i novce, ostala sam kod ovih prvih.

Sada zivim u malom gradu, u regiji gdje vecinom ljudi doseljavaju kad podju u mirovinu.

Kao slonovi, neki, vracaju se...

Uzela sam vremena da naucim jezik...

Da vidim gdje sam i u sto upadoh...

Poceh, pored nekakvih dobrovoljnih i neplacenih aktivnosti, asistencija, poslica, predavati zamolbe.

Za mjesta za koja trebas imati neku diplomu i malo soli u glavi...

Potom za mjesta za koja je potrebno "znati citati, pisati i racunati" WTF????

A-a!

Ili, kako kazu u-jok!

Nema!

Ako me pozovu na razgovor, to vec racunam kao neku uspjeh, jer me vecinom drze za.....

Nevidljivu..

Grizla sam nebo i zemju..

Zasto? Kako? Kad? Da li uopce?

Sada,

Postovani nesudjeni poslodavci,

taj vas posao si mozete metnuti..

Ispod repa!

...